LJUTIM SE

Dobro, najvjerojatnije sam zaražena kod zubara. Zapravo, nije dobro, ali nema mi druge nego mudro zaključiti da sada moram trpjeti bolest. I ako mi uspije, liječiti se. Ali, nakon prvih, sasvim operativnih aktivnosti i razmišljanja, saznanje o bolesti polako sjeda na svoje mjesto i pitam se najprije: „Zašto ja?“ Javlja se nova emocija: bijes, kojeg ne mogu iskazati.

Stalno sam umorna. Toliko sam umorna da bih se više već i zbog toga ljutila, ali nemam snage niti za to. Bijesna sam, a ne mogu vikati. Mozak mi radi, a tijelo neće. Glupo.

Kada se dobro naspavam, razgovaram s ljudima. Kažu da bi možda bilo dobro nekoga tužiti. Koga da tužim, za koga mogu dokazati da nije napravio nešto što je trebao? Gotovo nemoguća misija, puno bi bilo lakše dokazati da nešto jest napravljeno, nego da je propušteno. Ali tko se u ovakvoj poziciji, kao što je sada moja, još može tužiti i suditi. Kome je do toga, a planirati može samo spavanje. Ah da, i jelo, to je nova kategorija u mojem životu. Volim jesti, ali nikada nisam toliko često jela. Spavati i jesti. Jesti i spavati. Trebam sve što obnavlja energiju. A to malo što imam, nije isplativo potrošiti na bijes.

Za razliku od mene, inkasatori ne spavaju. Nikad. Tu se krila opasnost iz moje priče. Ne izliječim li se i budem li morala toliko spavati čitav svoj život od sada, brzo ćemo biti socijalni slučajevi. S tužbom i bez nje, kvaliteta naših života se nepovratno promijenila.

Nina

TKO JE JOŠ ZARAŽEN?

Iako pretpostavljam gdje sam zaražena, još uvijek ne mogu znati kome sam mogla do sada već prenijeti virus. Inkubacija traje do pola godine, pa je to sada vrlo velika neizvjesnost. Najviše razmišljam o sinu i taj strah može razumjeti samo netko tko ga također proživi. Iako ste u tome potpuno bespomoćni, neprestano šaljete poruku Bogu, Svemiru i svakome tko želi i ne želi čuti, da ćete napraviti sve, ama baš sve, da vam dijete ne dobije virus.

No, što je – tu je, vrijeme je da se sazna. Dogovoreno je da u Zaraznoj bolnici moji bliski ljudi daju krv. Dalje čekamo nalaze. Opet čekamo. U podsvijest mi se polako uvlači osjećaj da se moja bolest sastoji od čekanja i čekanja.

Ovog puta već nakon nekoliko dana, nalazi stižu. Na bijelom papiru s puno teksta ispisanog sitnim crnim slovima, na nalazu mojeg sina vrišti ukoso napisan velik crveni natpis: pozitivan. Nisam sigurna jesam li odbila primiti takvu informaciju (jesam li doista poslala dovoljno svoje energije onima gore) ili je jednostavno prevladao zdrav razum s ono malo poznavanja problematike, tek nekako sam shvatila da je to „pozitivno“ ipak vjerojatno nešto cjepiva u tragovima iz njegovog ranijeg djetinjstva. Ovu slutnju je liječnik odmah potvrdio.

Nina

SRETAN ROĐENDAN!

Hepatitis je zarazna bolest, a hepatitis C širi se krvlju, sada to znam. Gdje sam se mogla zaraziti?

Još nedavno sam bila davatelj krvi. U bolnici sam dobila odgovor iz Zavoda za transfuziju: „Niste zaraženi HIV-om, sifilisom ni hepatitisom C“. Netočno. Nisam bila zaražena prije 3 mjeseca kad sam zadnji puta darovala krv. Ova je poruka zastarjela.

Gdje sam bila posljednjih mjeseci, kuda sam se kretala gdje sam mogla doći u dodir s virusom? Niti danas se ne mogu otarasiti misli da je zubarski pribor bio presudan. Intenzivno sam posjećivala stomatološke ambulante, čak oralnog kirurga. Čišćen mi je kamenac, što izaziva jako krvarenje. Dobila sam most, kojeg sam, usput rečeno, nakon tri tjedna morala izvaditi jer nešto s njime nije bilo u redu. Nisam bila kod frizera niti kozmetičara, nemam piercing niti tetovažu, niti ikakvu vezu s drugim aktivnostima, koje se kao rizične spominju u kontekstu zaraze hepatitisom.

Još istog tjedna, a neposredno pred moj rođendan, dobila sam ponovno poruku iz Zavoda za transfuziju. Ovoga puta je pisalo: „Želimo sretan rođendan i nadamo se da ćete još puno puta darovati vašu krv!“.

Iako, naravno, više nitko ne želi moju krv, u evidenciji Zavoda zauvijek ostaje moje ime, ali uz njega je napomena: Hepatitis C.

Nina

MOJE DIJETE

Kada pomislite na svoje dijete, sve ostalo postaje manje važno. Kako mogu pomoći njemu dok se vučem kao prebita mačka? Sa stolca na krevet i natrag: uzor majke za sina u pubertetu. Trudim se ležati samo dok nije kod kuće. Sve manje stvari stižem, sve više zaboravljam i zanemarujem – ne mogu. Kako da mu to objasnim?

Prolazi vrijeme. Sada već znam da ću dobiti Interferon. Na Internetu sam našla u našoj blizini savjetovalište za probleme u obitelji. Bolest je, pretpostavljam, jedan od njih. Možda bismo tu mogli dobiti pomoć.

Najprije odlazim sama. Sjećam se, naravno, najprije napora koji sam uložila da propješačim jednu ulicu od moje kuće do udruge. Ali sjećam se i ugodnog prostora, krasnih boja i mnoštva dječjih crteža na zidovima. Imala sam osjećaj da sam na dobrom mjestu.

Razgovarala sam s mladom ženom, mislim da je psiholog. Kažem joj da bih voljela da mojem sinu objasni da neće biti lako, ali da se nikako ne boji, jer će na kraju sve biti dobro. Dogovorile smo susret, i koliko znam, u potpunosti su ispunjena moja očekivanja.

Zahvalna sam za vrijeme koje su nam posvetili i savjete koje su nam dali. Činili su to s puno topline, stručno i vrlo upečatljivo. Gledano unatrag, izgleda mi da nema tog problema koji ne možete riješiti ako društvo to čini zajedno s vama.

Nina

PROBLEM

Dani prolaze. Naručena sam u bolnicu, ali dok čekam, radim. Malo sam se pribrala, sakupila svoje razbacane komadiće duše i donekle koncentrirala. Ne mogu ostaviti niti jedan od dva posla koje obavljam. Kojih 30 godina? Treba preživjeti najprije ovaj mjesec. Zahvaljujem bogu na inkasatorima i odvlačenju pažnje od crnih misli o bolesti. I sin me treba.

Sretna je okolnost što nema boli. Ne jako uočljiva otečenost i pritisak cijele desne strane utrobe jedina su nelagoda koju osjećam, ne računajući onaj strah koji mi gotovo fizički pritišće želudac. Ali nekako sam ga strpala u neprobojni okvir. Čuči tamo i ne širi se. Primjećujem to i prvi puta u nekoliko tjedana imam osjećaj da ipak barem nečim upravljam.

Ipak, polako shvaćam da imam problem. Sve mi je teško, spora sam, vrlo se brzo umaram. Moj posao sada se svodi samo na pisanje, ali čak su mi kapci i prsti teški. Svu energiju i koncentraciju usmjeravam na držanje njih na mjestu gdje trebaju biti. Bojim se da ovo neće ići. Moram pronaći način da se brzo izliječim.

Nina