Probude nas
uvijek rano ujutro, pospreme krevete i sobe, mi se uredimo i to je većina
aktivnosti koja se u bolnici događa. Pretrage i naravno, vizita, posebni su
događaji, ali bolesti na ovom odjelu nisu vidljivo teške, pa je boravak ugodan.
Naročito, i to je posebno zbog zaposlenika bolnice, koji su izuzetno
susretljivi.
Što nam
preostaje već ranom zorom, nego šetati, čitati ili gledati televiziju? Bila je
nekakva zgodna brazilska serija o talijanskim doseljenicima. Nešto povijesnih
elemenata joj je dalo posebnu draž. Glumci su bili dobri, a svakodnevno je
prikazivana. Zgodna zanimacija. Preostali dio vremena na mojim koljenima je bio
laptop. Imala sam puno toga za čitanje, pa bih tek tu i tamo razgovarala s
cimericom, no ona je bila vrlo uporna.
Pisala sam
nešto i u jednom trenutku sam osjetila njezin vrlo intenzivan pogled.
„Što vas
zanima?“ – pitala sam, a ona je ispalila kao iz topa:
„Zar ste vi
nedavno dobili hepatitis?“
„Da“, rekla
sam. „Zašto pitate?“
„Mislila sam
da ste se vi drogirali…“, a ja se u sebi nasmijem: drogirani inspektor je nešto
što bi stranke sigurno najviše voljele vidjeti.
„Nisam“ –
kažem, „ali rezultat je isti, pa je sasvim svejedno.“
„Ahaaaa“,
rekla je i činilo mi se da je odahnula. Do tada mi je izgledala normalno.
Pitam
se koliko može opasna biti stigma.
Nina
