Jedne srijede
iza ručka dobila sam iznenadnu posjetu: došlo mi je dijete sa torbom na leđima.
Iznenadilo me da dolazi direktno iz škole, ali je rekao je da je želio. „Ništa
se loše nije dogodilo“, rekao je, samo je želio biti kraj mene.
Morao je
pisati zadaću, pa sam najprije pretpostavila da treba pomoć, no nisam bila u
pravu – znao je sam. Na krevetu smo napravili mjesta i za njega, pa smo sjedili
tako, svatko na svojoj strani. Preko kreveta smo stavili stolić za jelo, pa sam
ja na njemu imala laptop, a on bilježnicu. Malo smo pisali, malo razgovarali.
Smijali smo se svemu, sjećam se da smo se dobro zabavljali. Stigli smo malo čak
gledati televiziju. Vrijeme je prolazilo vrlo brzo. Htjeli smo se čak kartati,
ali smo to morali ostaviti za drugi dan.
Točno u šest
sati, kao svaki dan, dobili smo večeru. Ali mi smo dobili dvije – i on i ja,
svatko svoju. Ne znam čija je to bila ideja i koliko spontano je do toga došlo.
Netko je uočio da se dijete udomaćilo, pa su zaključili da je red i da jede.
Ovakvi se
događaji rado pamte. Čovjek lakše zaboravlja strah, bijes, patnju, ljutnju. Negativno
pamtimo samo da je bilo, ali to ne budi u nama ništa osim sjećanja na golu
činjenicu da je postojalo. Ali kad se sjetim ovoga dana, i danas osjećam
toplinu i razdraganost. Da nije sve ostalo bilo teško, čak bih rekla da bih se
u taj trenutak rado vratila.
Nina
Nema komentara:
Objavi komentar