MOJI KOLEGE

U bolnici nije loša ekipa. Više ne hodam okolo kao Zombi, bolje ih gledam i mogu komunicirati. Otprilike znam što me čeka, ali nisam sigurna niti kada, ni je li sigurno da će mi liječenje biti odobreno.

Došla je moja bliska prijateljica i bivša cimerica s posla. Iznenadilo me da su se svi educirali o mojoj bolesti. Nisam ju željela skrivati jer su oni, osim sina, jedina obitelj koju viđam svakodnevno. Međusobno se vrlo dobro poznamo i ne skrivamo puno toga.

Proučavanje hepatitisa nije bio ni u kojem slučaju u negativnom kontekstu. Upravo obrnuto, htjeli su da znaju i da vide mogu li kako sebe mogu zaštititi, a meni pomoći.

Prijateljica mi kaže da su se čak raspitali koliko košta liječenje ukoliko mi ne bude odobreno preko HZZO-a. Još ne znam niti zašto odobravaju ili ne, ni može li se uopće plaćati. No, oni su odlučili sakupljati novce, a ona će dodati ostatak bude li nedostajalo. Prvi sam se puta rasplakala.

Sada sam sigurna da moram ozdraviti. Ako se svi oko mene trude, moram malo i ja uložiti neki napor…

Nina

PIDŽAMA

Sada već znam datum kada idem u bolnicu na detaljne pretrage. Odlučila sam da ću otići u grad sama kupiti sve što mi treba. To je za mene u ovom stanju podvig, ali dat ću sve od sebe. Pripremam se kao za putovanje, što inače beskrajno volim. Krasan je, vedar dan, pa će mi biti lakše, uživjet ću se u takav film.

Najprije mi treba pidžama. Puno sam puta čula da ljudi imaju spremne nove stvari za bolnicu, za takve iznenadne slučajeve. Ali ja sam bila mlada, nije mi padalo na pamet da bih to moglo trebati tako brzo. Kao da bolest traži krsni list.

Uglavnom, našla sam jednu tamnocrvenu pidžamu. Želim žive boje, želim sve živo. Zadovoljna sam izborom. Kupit ću još kozmetiku, ostalo imam. Još mogu stići na kavu. To je dobro jer sam preumorna da se odmah dovučem do tramvaja.

Sjedim u Tkalči, uživam u proljetnom suncu. Pročitat ću novine. Kroz sunčane naočale promatram ljude u ležernoj šetnji i pitam se ima li tko razmišljanja slična mojima sada. Shvaćam da je moja bolest, odnosno liječenje postalo projekt. Nešto što moram napraviti, povesti, odraditi. Ne pada mi više tako teško i sve manje se bojim. Spremna sam.

Nina

HRANITELJ

Odavno nam hladnjak nije bio ovako prazan. U neka davna vremena bilo je i takvih dana, ali ne vjerujem da se moj sin toga sjeća, bio je premalen. No, jedno subotnje jutro dijete treba doručak, a u kući nema ničega. Jučer sam s posla, po običaju, jedva došla do kreveta. Nisam digla ni plaću, pa sam zaobišla i dućan. Srećom, nedavno je za 14. rođendan dobio Diners plus karticu. Imam povjerenja u njega, kupovat će samo ono što treba.

Gledajući me tako bespomoćnu i sporohodnu, zaključuje da će danas on biti naš hranitelj. Ne znam gdje je čuo taj izraz, ali pristajem da kupi i pripremi hranu.

Nakon dvadesetak minuta vraća se iz dućana s punim vrećicama. Lagano me hvata panika, ali on kaže da nije puno potrošio. Sjetio se da je Valentinovo i najprije mi daje čokoladu, a ja sam, onakva nikakva, ipak raznježena. Zatim vadi tost, šunku i sir. Toster se grije, a ja sam nestrpljiva dok čekam da izvadi ostale stvari iz vrećica: čips, kolutići, keksi, slani štapići… uglavnom grickalice, koje čak niti ne jedemo često. Pitam ga zašto je toliko toga kupio, a on mi odgovara: „Rekla si da kupim samo ono za što sam siguran da će se pojesti“. Jedva je stalo u ormar, a hladnjak je ostao prazan. Međutim, bili smo siti i sretni.

Nina