„Imate
hepatitis C“ – mirno i ozbiljno lice liječnice čekalo je moju reakciju. Njezin
ugodan, tih glas budi mi nejasnu nadu, ali velika težina u zraku može se već
opipati.
„Što ću sada?“
Postavljam najlogičnije i najgluplje pitanje koje vjerojatno svakom oboljelom
najprije padne na pamet.
„Pokušat ćemo
liječenje“, kaže, a ja pomislim kako ovo nije prilika za mene ako uspjeh i
pojam „pokušaja“ uključuje sreću.
„Međutim, vrlo
je mali broj jedinica u krvi“, dodaje liječnica i meni to zvuči kao dobar
podatak., jer se po tome vidi da sam zaražena tek nedavno.
Iz ambulante
izlazim u šoku, bauljam hodnikom prema izlazu i u glavi mi odzvanja: „30
godina“ - odgovor liječnice na moje pitanje koliko mogu izdržati bolesna.
Računam: „Sin će mi tada imati preko četrdeset“ i to me umiruje jer moći će bez
roditelja. „U tim sam godinama ja upravo sada i dovoljno sam stara da mogu sve
podnijeti“, razmišljam. „Dovoljno stara da znam da čovjek puno toga podnese,
još više nego što je ikada pomislio da može“.
Nina
Nema komentara:
Objavi komentar