Upisala sam poslijediplomski
studij. Nije važno što sam prošla četrdesetu. Nisam o tome razmišljala kao o
životnoj želji jer niti poslije rata nije bilo prilike za to, ali dobro će mi
doći mlađe društvo. Moj posao me svakodnevno drži u napetom okruženju - stalno
nas netko napada, od političara do stranaka u postupcima. Veseli me da ću barem
dio dana slušati nešto pozitivno i konačno tako napraviti nešto za svoju dušu.
Danas je prvi
dan predavanja. Na oglasnoj ploči gledam raspored – predavanje je na trećem
katu. Jedva stižem do gore, tri puta sam morala zastati i mislim: što mi je ovo
trebalo, stvarno sam prestara za to. Istina je, nešto sam teža nego inače jer zadnje
vrijeme manje hodam, ali ako se ne mogu niti popeti, kako ću onda studirati?
Tek puno
mjeseci kasnije sjećam se ovog razmišljanja i smijem se sama sebi. Sada znam da
mi je bolesna jetra priječila napor. Osim kože, ona je najveći organ u tijelu i
kada se muči, troši svu raspoloživu energiju. Moj osjetni napor pri penjanju
bio je rezultat akutnog upalnog procesa, a ne pomanjkanja kondicije. Bio je to
prvo upozorenje, prvi znak mojega hepatitisa, no tada ga, naravno, nisam mogla
prepoznati.
Nina
Nema komentara:
Objavi komentar