Ne osjećam se
dobro. Ne znam što mi je, ali nisam to ja. Kao da nisam u svom tijelu, ne
prepoznajem ga i ne osjećam ga. Sve je oko mene čudno lelujavo, ništa me ne
boli, ali ne sluti na dobro. Ipak još uvijek to ne povezujem s naporom koji
osjećam pri svakom kretanju.
Za pola sata moram krenuti na
teren. Šef mi je dao ključeve od automobila, ali odjednom odlučujem da ću
najprije svratiti liječniku. Nisam tip koji pazi na sebe, pa takva odluka i
samu mene iznenađuje.
Zarazna je
bolnica na mene uvijek ostavljala izrazito human dojam, pa je i tada moj prvi
odabir. Vade mi krv i traže moj broj telefona, pa mogu otići obaviti službeni
zadatak. Krajem radnog dana vraćam se u ured, a na stolu me čeka poruka iz
bolnice da se hitno javim. I tako, evo me opet na Mihaljevcu, a liječnik, koji
je jutros bio na odjelu, pita što me boli.
„Ništa“,
odgovaram i još se nadam da su nalazi u redu.
„Znate li zašto ste u hepatalnoj ambulanti?“
„Jer ste ovdje danas dežurni, pretpostavljam“.
„Ne, nego imate mononukleozu ili, ako ste slabije sreće, hepatitis.“
Ovo sa srećom
nije mi simpatično, zadnje vrijeme me slabo prati, pa ga molim da najprije
provjeri te markere. Nelagodan osjećaj straha lagano mi se budi u dnu želuca. Koliko
dana će proći dok ne čujem presudu?
Čekanje nalaza najgori je dio
mojeg života koji pamtim iz perioda vezanog uz hepatitis.
Nema komentara:
Objavi komentar