Kada pomislite
na svoje dijete, sve ostalo postaje manje važno. Kako mogu pomoći njemu dok se
vučem kao prebita mačka? Sa stolca na krevet i natrag: uzor majke za sina u
pubertetu. Trudim se ležati samo dok nije kod kuće. Sve manje stvari stižem,
sve više zaboravljam i zanemarujem – ne mogu. Kako da mu to objasnim?
Prolazi
vrijeme. Sada već znam da ću dobiti Interferon. Na Internetu sam našla u našoj
blizini savjetovalište za probleme u obitelji. Bolest je, pretpostavljam, jedan
od njih. Možda bismo tu mogli dobiti pomoć.
Najprije
odlazim sama. Sjećam se, naravno, najprije napora koji sam uložila da
propješačim jednu ulicu od moje kuće do udruge. Ali sjećam se i ugodnog
prostora, krasnih boja i mnoštva dječjih crteža na zidovima. Imala sam osjećaj
da sam na dobrom mjestu.
Razgovarala
sam s mladom ženom, mislim da je psiholog. Kažem joj da bih voljela da mojem
sinu objasni da neće biti lako, ali da se nikako ne boji, jer će na kraju sve
biti dobro. Dogovorile smo susret, i koliko znam, u potpunosti su ispunjena
moja očekivanja.
Zahvalna sam
za vrijeme koje su nam posvetili i savjete koje su nam dali. Činili su to s
puno topline, stručno i vrlo upečatljivo. Gledano unatrag, izgleda mi da nema
tog problema koji ne možete riješiti ako društvo to čini zajedno s vama.
Nema komentara:
Objavi komentar