Dani prolaze.
Naručena sam u bolnicu, ali dok čekam, radim. Malo sam se pribrala, sakupila
svoje razbacane komadiće duše i donekle koncentrirala. Ne mogu ostaviti niti
jedan od dva posla koje obavljam. Kojih 30 godina? Treba preživjeti najprije
ovaj mjesec. Zahvaljujem bogu na inkasatorima i odvlačenju pažnje od crnih
misli o bolesti. I sin me treba.
Sretna je
okolnost što nema boli. Ne jako uočljiva otečenost i pritisak cijele desne
strane utrobe jedina su nelagoda koju osjećam, ne računajući onaj strah koji mi
gotovo fizički pritišće želudac. Ali nekako sam ga strpala u neprobojni okvir.
Čuči tamo i ne širi se. Primjećujem to i prvi puta u nekoliko tjedana imam
osjećaj da ipak barem nečim upravljam.
Ipak, polako
shvaćam da imam problem. Sve mi je teško, spora sam, vrlo se brzo umaram. Moj
posao sada se svodi samo na pisanje, ali čak su mi kapci i prsti teški. Svu
energiju i koncentraciju usmjeravam na držanje njih na mjestu gdje trebaju
biti. Bojim se da ovo neće ići. Moram pronaći način da se brzo izliječim.
Nina
Nema komentara:
Objavi komentar