Iako
pretpostavljam gdje sam zaražena, još uvijek ne mogu znati kome sam mogla do
sada već prenijeti virus. Inkubacija traje do pola godine, pa je to sada vrlo
velika neizvjesnost. Najviše razmišljam o sinu i taj strah može razumjeti samo
netko tko ga također proživi. Iako ste u tome potpuno bespomoćni, neprestano
šaljete poruku Bogu, Svemiru i svakome tko želi i ne želi čuti, da ćete
napraviti sve, ama baš sve, da vam dijete ne dobije virus.
No, što je –
tu je, vrijeme je da se sazna. Dogovoreno je da u Zaraznoj bolnici moji bliski
ljudi daju krv. Dalje čekamo nalaze. Opet čekamo. U podsvijest mi se polako
uvlači osjećaj da se moja bolest sastoji od čekanja i čekanja.
Ovog puta već
nakon nekoliko dana, nalazi stižu. Na bijelom papiru s puno teksta ispisanog
sitnim crnim slovima, na nalazu mojeg sina vrišti ukoso napisan velik crveni
natpis: pozitivan. Nisam sigurna jesam li odbila primiti takvu informaciju
(jesam li doista poslala dovoljno svoje energije onima gore) ili je jednostavno
prevladao zdrav razum s ono malo poznavanja problematike, tek nekako sam
shvatila da je to „pozitivno“ ipak vjerojatno nešto cjepiva u tragovima iz
njegovog ranijeg djetinjstva. Ovu slutnju je liječnik odmah potvrdio.
Nina
Nema komentara:
Objavi komentar