Dobro, najvjerojatnije
sam zaražena kod zubara. Zapravo, nije dobro, ali nema mi druge nego mudro
zaključiti da sada moram trpjeti bolest. I ako mi uspije, liječiti se. Ali,
nakon prvih, sasvim operativnih aktivnosti i razmišljanja, saznanje o bolesti polako
sjeda na svoje mjesto i pitam se najprije: „Zašto ja?“ Javlja se nova emocija:
bijes, kojeg ne mogu iskazati.
Stalno sam
umorna. Toliko sam umorna da bih se više već i zbog toga ljutila, ali nemam
snage niti za to. Bijesna sam, a ne mogu vikati. Mozak mi radi, a tijelo neće.
Glupo.
Kada se dobro
naspavam, razgovaram s ljudima. Kažu da bi možda bilo dobro nekoga tužiti. Koga
da tužim, za koga mogu dokazati da nije napravio nešto što je trebao? Gotovo
nemoguća misija, puno bi bilo lakše dokazati da nešto jest napravljeno, nego da
je propušteno. Ali tko se u ovakvoj poziciji, kao što je sada moja, još može
tužiti i suditi. Kome je do toga, a planirati može samo spavanje. Ah da, i
jelo, to je nova kategorija u mojem životu. Volim jesti, ali nikada nisam
toliko često jela. Spavati i jesti. Jesti i spavati. Trebam sve što obnavlja
energiju. A to malo što imam, nije isplativo potrošiti na bijes.
Za razliku od
mene, inkasatori ne spavaju. Nikad. Tu se krila opasnost iz moje priče. Ne
izliječim li se i budem li morala toliko spavati čitav svoj život od sada, brzo
ćemo biti socijalni slučajevi. S tužbom i bez nje, kvaliteta naših života se
nepovratno promijenila.
Nina
Nema komentara:
Objavi komentar